Cilj rada bio je utvrditi razlikuju li se majke sigurno privržene djece i majke nesigurno privržene djece u dobi od 5 do 7 godina pri osjećaju vlastite tuge i intenzivne ljutnje, svjesnosti vlastitih i dječjih emocija tuge i intenzivne ljutnje te postupanja s dječjim emocijama. U ispitivanju je sudjelovalo 80 djece u dobi od 5 do 7 godina s njihovim majkama. Primijenjene su: Tehnika za procjenu vrste privrženosti djece u dobi od 5 do 7 godina (Manchester Child Attachment Story Task – MCAST), (Green, Stanley, Smith i Goldwyn, 2000) i upitnik Struktura roditeljskih metaemocija (Brajša-Žganec, 2002). MCAST polustrukturirana je tehnika za procjenu privrženosti, u kojoj se koristi igra lutkama, a sastoji se od 5 priča koje dijete treba završiti. Struktura roditeljskih metaemocija upitnik je koji je prilagođen prema Intervjuu o metaemocijama (Gottman, Katz i Hooven, 1996) te sadrži tvrdnje koje se odnose na emocije tuge i ljutnje. Dobiveni rezultati pokazuju da nema razlika između majki sigurno privržene djece i majki nesigurno privržene djece pri osjećaju vlastite tuge i intenzivne ljutnje, svjesnosti vlastitih i dječjih emocija tuge i intenzivne ljutnje te postupanja s dječjim emocijama. Na uzorku djevojčica dobivena je razlika između majki sigurno privrženih djevojčica i majki nesigurno privrženih djevojčica na skali Osjećaj vlastite tuge i intenzivne ljutnje. Majke sigurno privrženih djevojčica imaju viši rezultat od majki nesigurno privrženih djevojčica. S obzirom na nedostatak istraživanja privrženosti kod djece predškolske dobi u našoj kulturi, potrebno je raditi daljnja istraživanja karakteristika skrbnika i djece povezanih s razvojem privrženosti. Time se omogućava i trijaža skrbnika koji su u riziku da razviju nesigurnu privrženost sa svojom djecom te daje mogućnost uključivanja u ranu intervenciju.

privrženost, predškolska dob, metaemocije majki